Izložbeni prostor / kripta samostansko - župne crkve B. D. Marije Anđeoske u Sesvetskoj Sopnici
2. 4. - 2. 5. 2023.
foto: Lojze Kalinšek
Misterij Križa
Na sami Cvjetnicu, po prvi puta u kripti samostanske crkve BD Marije Anđeoske u zagrebačkoj Sesvetskoj Sopnici, budućoj galeriji Đure Sedera, otvorena je izložba uskršnje tematike dvadeset devetero umjetnika Hrvatske udruge likovnih umjetnika i likovnih kritičara. Impresivan još do kraja neuređen prostor mamio je sivilom svoga betona, prigušenog osvjetljenja i zračio nekom posebnom tajnovitošću koja je ponukala kustosicu izložbe Sandu Stanaćev Bajzek da ove godine upriliči izložbu snažne teme i motiva baš u tome prostoru.
Uskrsne HULULK-ove izložbe već su tradicija i otvaraju se uvijek na Cvjetnicu , na nedjelju Muke Gospodnje kojom ulazimo u Veliki tjedan, započinjući svoj hod za Križem. Križem koji je svojom snagom opet tu, kao ponuda obraćenja, kao poziv i znak promjene. Korjenite i trajne. Vidljive i Bogu i ljudima. Vidljive u dvadeset i devet Križem na(duh)nutih djela hrvatskih likovnih umjetnika - članova HULULK-a i njihovih gostiju među kojima su eminentna imena hrvatske sakralne umjetnosti: Ana Marija Botteri, Josip Botteri Dini, Mercedes Bratoš, Ivan Car, Marija Čingel, Ivica Fišter, Marija Galić, Karin Grenc, Ana Guberina, Andreja Hojnik Fišić, Irena Gayatri Horvat, Izabela Hren, Krunoslav Jakobović, Marijan Jakubin, Lucija Jelić, Lojze Kalinšek, Petar Koši, Jelena Martinović, Zvjezdana Mihalke, Dijana Nazor Čorda, Ivana Ožetski, Hrvoje Marko Peruzović, Deša Popović, Dimitrije Popović, Marija Puzak, Nikola Rajić, Đuro Seder, Krunislav Stojanovski i Nada Žiljak.
Iz predgovora:
Isusova muka i uskrsnuće je eshatološko-transcendentalni događaj koji nadilazi naše iskustvo i našu spoznaju. No, kao anticipacija uskrsnuća mrtvih, izvorište je i temelj kršćanske vjere i snažno duhovno nadahnuće, s nerijetko najljepšim primjerima upravo u likovnom umjetničkom izričaju. Vjere u Isusa Krista i Njegovo mesijansko poslanje koje je obilježeno i slavnim ulaskom u Jeruzalem kao simbolom Njegove kraljevske pobjede, ali i navještaja Muke, koja kulminira u spasiteljskoj i otkupiteljskoj žrtvi na križu. Činu najveće i najsvetije ljubavi koju Otac gaji za svu svoju djecu. Jer smisao našeg življenja izvorište nalazi upravo u misteriju Božjeg otkupljenja. Ono se tiče svakoga od nas, ono je poziv na jednako posvećenje, poziv na jednaku svetost, na život po primjeru Isusa Krista. Razumjeti tajnu otkupljenja koja nam se otkriva upravo u žrtvi na križu, možemo samo ako smo spremni spoznati misterij grijeha. Uzrok našega pada kojeg nam sam Bog objavljuje, otkrivajući srž, posljedice i nesreću koje nosi, ali i rješenje koje se krije u samome otkupiteljskom misteriju. Grijeh, nastao kada smo iz svog postojanja odbacili Boga, kada smo sami sebe proglasili svojim „bogom“, nadvladan je veličinom Njegovog milosrđa i ljubavi prema palom čovjeku. Bog ga izvodi suprotno od uzroka pada- uzima lik sluge postavši nam sličan, ponizan i poslušan Ocu do smrti. Križem u savršenoj ljubavi i poslušnosti ubija smrt i grijeh u nama i uzdiže nas u dostojanstvo djeteta Božjeg. U poslušnosti i poniznosti krije se tajna otkupljenja. U poslušnosti i poniznosti koja se najsjajnije oslikava u Božjoj muci i otkupljenju – u raspeću i uskrsnuću Isusa Krista. To je misterij koji nam se otkriva u Križu. No, ne bilo kojem križu, već onom koji raspinje uznositost, častohleplje, želju za vladanjem, pametovanja,… Onom koji je i danas „znak osporavan“, kako za vrijeme Isusova prikazanja u hramu, prorokuje starac Šimun: „dijete Isus postati će semeion antillegumenon“. Znak i činjenica kojoj se i dalje opire cijelo naše biće. No on je „mjesto“ koje nas određuje, neodvojiv od Isusa, ali i od nas samih, neprestano prisutan među nama. I nije samo znak. Kršćanima bi trebao biti više od znaka. Biti simbol vjere i ljubavi, simbol spasenja, i ono najbitnije - nasljedovanja Isusa Krista. Navješćujući spasenje, sam Isus govori okupljenima: „Hoće li tko za mnom, neka zaniječe samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (Mk 8,34). Isusov poziv na uzimanje križa i nasljedovanje, poziva sve nas da neprestano budemo sudionici Njegova Križa. Uzimanje križa treba biti naša svakodnevna odluka, jer govori Isus: „tko ne nosi križa, i ne ide za mnom ne može biti moj učenik“, i „nije mene dostojan“. Stoga Križ ne uključuje samo sud o vlastitom kršćanskom životu, nego ga potpuno pogađa, jer on je svrha i smisao. Udaljavanje od križa, udaljavanje je od vlastita života. Dočim njegovim priznavanjem posve mijenjamo vlastitu predodžbu i radikalno se preobražavamo.
Korizmeno vrijeme, koje je završilo današnjom Cvjetnom nedjeljom, obasjava misterij križa koji je za nas kršćane mjesto Božje slave, mjesto spoznaje misterija otkupljenja. I Muka i Uskrsnuće, kao u slikom otkrivenom „Misteriju otkupljenja“ Marijana Jakubina. „I ljubav i patnja“, oplakivan i slavljen kao u infrered senzaciji Nade Žiljak. Ili u glagoljicom ispisanim stihovima Pisma, utkanima u prizor slike križa kao stabla života Marije Čingel ili implementiranima pod stilizirani križ u plavetnilu slike Ivana Cara. Jer drvo Isusova križa nije tek drvo, i križ nije tek križ - mjesto smrtne kazne za najveće zločince i buntovnike. 0n je središnji simbol kršćanstva. Iz njega izvire cjelokupna kršćanska simbolika. Za nas kršćane on je simbol spasenja. Mjesto stradanja, poniženja, prazan i ogoljen kakvim ga prikazuju Lojze Kalinšek i Krunoslav Jakobović. Ali Križ je i znak pobjede nad grijehom i smrću, znak uzvišenja Krista i nade njegovih sljedbenika „zaokružen“ zlatnom apsidom u slici Irene Gayatri Horvat. On je i znak ljubavne predaje, „bijeli križ“ Jelene Martinović. To je tajanstveni križ Dijane Nazor Čorda. Mjesto preobrazbe smrti u vječni život, kako nam dominacijom duhovna plava kolora u koji upisuje crni znak križa, dočarava Ana Guberina. Ili Ivana Ožetki, koja preobrazbu Križem dočarava toplim oker kolorima formirajući oblik križa svojim minucioznim crtežima. Platna u znak križa stavlja i Krunislav Stojanovski, naslovljavajući svoje recentne kolorističke drippinge jednostavno – „Signum“. Za znak Križa kao „rasKRIŽja“, kao mjesta odluke odlučio se i Nikola Rajić implementirajući njegovu metalnu varijantu u, za njega karakterističnu, formu asamblaža. Ili je Križ jednostavno trodimenzionalna crna forma isprepletena žicom koju potpisuje Mercedes Bratoš. Simbol tjeskobne dramatične stvarnosti poput ukrajinskog stradanja u „drami Križa“ Marije Puzak. U tu Golgotu vlastitog stradanja zagledao se i sam Krist u slici Josipa Botterija Dinija. U križ s kojeg je Ocu uputio sedam riječi: „Oče, u Tvoje ruke predajem duh svoj“, kako nam prikazom golubice kao Duha Svetoga u infracrvenom sloju svog plavog diptiha prikazuje Marija Galić. To je križ snažan u svakom svom segmentu, na svome vrhu i svome dnu kamo Zvjezdana Mihalke smješta grm crvenih ruža koje natapa Kristova otkupiteljska krv. Tamo gdje Mu je tijelo spušteno u anđeosko naručje kao u „Pieti“ Ane Marije Botteri. Križ je centar i smisao i „poetske mise“ Deše Popović. On je i mjesto koje nas vraća našoj nevinosti, našem izvorištu kako nam simboličnim grafičkim znakovljem prikazuje Izabela Hren, a u svojoj kolorističkoj i oblikovnoj raskoši prikazuje Ivica Fišter. Ipak, Križ je je mjesto u kojega zagledani nikada ne smijemo zaboraviti Onoga zbog kojega je on pretvoren u otkupiteljski simbol. Jer se mi kontemplirajući križ približavamo „Raspetom“ - tom „čovjeku križa“ od krvi i mesa, stvarnom i tvarnom, kakvim ga snagom svoje geste „tvori“ Đuro Seder. Toj propetoj Ljubavi koja nam osigurava vječno Kraljevstvo kako nam to (pri)kazuje Karin Grenc. Kraljevstvo kojeg smo i mi dionici po Njegovu uskrsnuću kojega, iako u ozračju križa kao glavne teme izložbe, namjerno ne zaobilazi Hrvoje Marko Peruzović. Jer križ je nedjeljiv od uskrsnuća. On je sredstvo, a uskrsnuće je cilj. Cilj koji osvjetljava križ bojama Vječnoga Svjetla kojeg nam svojom slikom dočarava Andreja Hojnik Fišić. Cilj koji sada posve opravdava sredstvo, jer bez žrtve Križa nema ni Uskrsnuća. Nema ga bez potpune predaje. One koju nam Isus nagovještava Posljednjom večerom – „ovo je moje tijelo i moja krv koja će se za vas predati“. U razlomljenom torzu Kristova tijela, aludirajući na lomljenje kruha, stoji tako kalež Njegove krvi, Sveti gral kojeg nadvisuje križ. To je „corpus mysticum“. To je križ Dimitrija Popovića. Sprava za mučenje koja po Kristu postaje znakom spasenja. Jesmo li za njega spremni? Jesmo li spremni piti iz Isusova kaleža? Jesmo li spremni kušati gorčinu otrova naših sedam grijeha koje nam je eksplicitno u obličju sedam kaleža materijalizirao kipar Petar Koši. Jesmo li spremni „izgorjeti“, predati život sudbini zapisanoj u pepelu kojim mlada kiparica Lucija Jelić puni svoju čudesnu formu sačinjenu od kaširanim papirom modeliranih dijelova ljudskog tijela?
Jesmo li spremni umrijeti za sebe, predati se zajedno s Kristom na križu? Učiniti ga centrom naše duhovnosti, usredotočiti mu naše misli i naše srce. Učiniti ga temeljnim otajstvom povezanosti s Kristovom mukom koju izražavamo u svojim bogoslužjima, a koju smo sada izrazili i ovjekovječili i svojim umjetničkim darom.
Sanda Stanaćev Bajzek
Na sami Cvjetnicu, po prvi puta u kripti samostanske crkve BD Marije Anđeoske u zagrebačkoj Sesvetskoj Sopnici, budućoj galeriji Đure Sedera, otvorena je izložba uskršnje tematike dvadeset devetero umjetnika Hrvatske udruge likovnih umjetnika i likovnih kritičara. Impresivan još do kraja neuređen prostor mamio je sivilom svoga betona, prigušenog osvjetljenja i zračio nekom posebnom tajnovitošću koja je ponukala kustosicu izložbe Sandu Stanaćev Bajzek da ove godine upriliči izložbu snažne teme i motiva baš u tome prostoru.
Uskrsne HULULK-ove izložbe već su tradicija i otvaraju se uvijek na Cvjetnicu , na nedjelju Muke Gospodnje kojom ulazimo u Veliki tjedan, započinjući svoj hod za Križem. Križem koji je svojom snagom opet tu, kao ponuda obraćenja, kao poziv i znak promjene. Korjenite i trajne. Vidljive i Bogu i ljudima. Vidljive u dvadeset i devet Križem na(duh)nutih djela hrvatskih likovnih umjetnika - članova HULULK-a i njihovih gostiju među kojima su eminentna imena hrvatske sakralne umjetnosti: Ana Marija Botteri, Josip Botteri Dini, Mercedes Bratoš, Ivan Car, Marija Čingel, Ivica Fišter, Marija Galić, Karin Grenc, Ana Guberina, Andreja Hojnik Fišić, Irena Gayatri Horvat, Izabela Hren, Krunoslav Jakobović, Marijan Jakubin, Lucija Jelić, Lojze Kalinšek, Petar Koši, Jelena Martinović, Zvjezdana Mihalke, Dijana Nazor Čorda, Ivana Ožetski, Hrvoje Marko Peruzović, Deša Popović, Dimitrije Popović, Marija Puzak, Nikola Rajić, Đuro Seder, Krunislav Stojanovski i Nada Žiljak.
Iz predgovora:
Isusova muka i uskrsnuće je eshatološko-transcendentalni događaj koji nadilazi naše iskustvo i našu spoznaju. No, kao anticipacija uskrsnuća mrtvih, izvorište je i temelj kršćanske vjere i snažno duhovno nadahnuće, s nerijetko najljepšim primjerima upravo u likovnom umjetničkom izričaju. Vjere u Isusa Krista i Njegovo mesijansko poslanje koje je obilježeno i slavnim ulaskom u Jeruzalem kao simbolom Njegove kraljevske pobjede, ali i navještaja Muke, koja kulminira u spasiteljskoj i otkupiteljskoj žrtvi na križu. Činu najveće i najsvetije ljubavi koju Otac gaji za svu svoju djecu. Jer smisao našeg življenja izvorište nalazi upravo u misteriju Božjeg otkupljenja. Ono se tiče svakoga od nas, ono je poziv na jednako posvećenje, poziv na jednaku svetost, na život po primjeru Isusa Krista. Razumjeti tajnu otkupljenja koja nam se otkriva upravo u žrtvi na križu, možemo samo ako smo spremni spoznati misterij grijeha. Uzrok našega pada kojeg nam sam Bog objavljuje, otkrivajući srž, posljedice i nesreću koje nosi, ali i rješenje koje se krije u samome otkupiteljskom misteriju. Grijeh, nastao kada smo iz svog postojanja odbacili Boga, kada smo sami sebe proglasili svojim „bogom“, nadvladan je veličinom Njegovog milosrđa i ljubavi prema palom čovjeku. Bog ga izvodi suprotno od uzroka pada- uzima lik sluge postavši nam sličan, ponizan i poslušan Ocu do smrti. Križem u savršenoj ljubavi i poslušnosti ubija smrt i grijeh u nama i uzdiže nas u dostojanstvo djeteta Božjeg. U poslušnosti i poniznosti krije se tajna otkupljenja. U poslušnosti i poniznosti koja se najsjajnije oslikava u Božjoj muci i otkupljenju – u raspeću i uskrsnuću Isusa Krista. To je misterij koji nam se otkriva u Križu. No, ne bilo kojem križu, već onom koji raspinje uznositost, častohleplje, želju za vladanjem, pametovanja,… Onom koji je i danas „znak osporavan“, kako za vrijeme Isusova prikazanja u hramu, prorokuje starac Šimun: „dijete Isus postati će semeion antillegumenon“. Znak i činjenica kojoj se i dalje opire cijelo naše biće. No on je „mjesto“ koje nas određuje, neodvojiv od Isusa, ali i od nas samih, neprestano prisutan među nama. I nije samo znak. Kršćanima bi trebao biti više od znaka. Biti simbol vjere i ljubavi, simbol spasenja, i ono najbitnije - nasljedovanja Isusa Krista. Navješćujući spasenje, sam Isus govori okupljenima: „Hoće li tko za mnom, neka zaniječe samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (Mk 8,34). Isusov poziv na uzimanje križa i nasljedovanje, poziva sve nas da neprestano budemo sudionici Njegova Križa. Uzimanje križa treba biti naša svakodnevna odluka, jer govori Isus: „tko ne nosi križa, i ne ide za mnom ne može biti moj učenik“, i „nije mene dostojan“. Stoga Križ ne uključuje samo sud o vlastitom kršćanskom životu, nego ga potpuno pogađa, jer on je svrha i smisao. Udaljavanje od križa, udaljavanje je od vlastita života. Dočim njegovim priznavanjem posve mijenjamo vlastitu predodžbu i radikalno se preobražavamo.
Korizmeno vrijeme, koje je završilo današnjom Cvjetnom nedjeljom, obasjava misterij križa koji je za nas kršćane mjesto Božje slave, mjesto spoznaje misterija otkupljenja. I Muka i Uskrsnuće, kao u slikom otkrivenom „Misteriju otkupljenja“ Marijana Jakubina. „I ljubav i patnja“, oplakivan i slavljen kao u infrered senzaciji Nade Žiljak. Ili u glagoljicom ispisanim stihovima Pisma, utkanima u prizor slike križa kao stabla života Marije Čingel ili implementiranima pod stilizirani križ u plavetnilu slike Ivana Cara. Jer drvo Isusova križa nije tek drvo, i križ nije tek križ - mjesto smrtne kazne za najveće zločince i buntovnike. 0n je središnji simbol kršćanstva. Iz njega izvire cjelokupna kršćanska simbolika. Za nas kršćane on je simbol spasenja. Mjesto stradanja, poniženja, prazan i ogoljen kakvim ga prikazuju Lojze Kalinšek i Krunoslav Jakobović. Ali Križ je i znak pobjede nad grijehom i smrću, znak uzvišenja Krista i nade njegovih sljedbenika „zaokružen“ zlatnom apsidom u slici Irene Gayatri Horvat. On je i znak ljubavne predaje, „bijeli križ“ Jelene Martinović. To je tajanstveni križ Dijane Nazor Čorda. Mjesto preobrazbe smrti u vječni život, kako nam dominacijom duhovna plava kolora u koji upisuje crni znak križa, dočarava Ana Guberina. Ili Ivana Ožetki, koja preobrazbu Križem dočarava toplim oker kolorima formirajući oblik križa svojim minucioznim crtežima. Platna u znak križa stavlja i Krunislav Stojanovski, naslovljavajući svoje recentne kolorističke drippinge jednostavno – „Signum“. Za znak Križa kao „rasKRIŽja“, kao mjesta odluke odlučio se i Nikola Rajić implementirajući njegovu metalnu varijantu u, za njega karakterističnu, formu asamblaža. Ili je Križ jednostavno trodimenzionalna crna forma isprepletena žicom koju potpisuje Mercedes Bratoš. Simbol tjeskobne dramatične stvarnosti poput ukrajinskog stradanja u „drami Križa“ Marije Puzak. U tu Golgotu vlastitog stradanja zagledao se i sam Krist u slici Josipa Botterija Dinija. U križ s kojeg je Ocu uputio sedam riječi: „Oče, u Tvoje ruke predajem duh svoj“, kako nam prikazom golubice kao Duha Svetoga u infracrvenom sloju svog plavog diptiha prikazuje Marija Galić. To je križ snažan u svakom svom segmentu, na svome vrhu i svome dnu kamo Zvjezdana Mihalke smješta grm crvenih ruža koje natapa Kristova otkupiteljska krv. Tamo gdje Mu je tijelo spušteno u anđeosko naručje kao u „Pieti“ Ane Marije Botteri. Križ je centar i smisao i „poetske mise“ Deše Popović. On je i mjesto koje nas vraća našoj nevinosti, našem izvorištu kako nam simboličnim grafičkim znakovljem prikazuje Izabela Hren, a u svojoj kolorističkoj i oblikovnoj raskoši prikazuje Ivica Fišter. Ipak, Križ je je mjesto u kojega zagledani nikada ne smijemo zaboraviti Onoga zbog kojega je on pretvoren u otkupiteljski simbol. Jer se mi kontemplirajući križ približavamo „Raspetom“ - tom „čovjeku križa“ od krvi i mesa, stvarnom i tvarnom, kakvim ga snagom svoje geste „tvori“ Đuro Seder. Toj propetoj Ljubavi koja nam osigurava vječno Kraljevstvo kako nam to (pri)kazuje Karin Grenc. Kraljevstvo kojeg smo i mi dionici po Njegovu uskrsnuću kojega, iako u ozračju križa kao glavne teme izložbe, namjerno ne zaobilazi Hrvoje Marko Peruzović. Jer križ je nedjeljiv od uskrsnuća. On je sredstvo, a uskrsnuće je cilj. Cilj koji osvjetljava križ bojama Vječnoga Svjetla kojeg nam svojom slikom dočarava Andreja Hojnik Fišić. Cilj koji sada posve opravdava sredstvo, jer bez žrtve Križa nema ni Uskrsnuća. Nema ga bez potpune predaje. One koju nam Isus nagovještava Posljednjom večerom – „ovo je moje tijelo i moja krv koja će se za vas predati“. U razlomljenom torzu Kristova tijela, aludirajući na lomljenje kruha, stoji tako kalež Njegove krvi, Sveti gral kojeg nadvisuje križ. To je „corpus mysticum“. To je križ Dimitrija Popovića. Sprava za mučenje koja po Kristu postaje znakom spasenja. Jesmo li za njega spremni? Jesmo li spremni piti iz Isusova kaleža? Jesmo li spremni kušati gorčinu otrova naših sedam grijeha koje nam je eksplicitno u obličju sedam kaleža materijalizirao kipar Petar Koši. Jesmo li spremni „izgorjeti“, predati život sudbini zapisanoj u pepelu kojim mlada kiparica Lucija Jelić puni svoju čudesnu formu sačinjenu od kaširanim papirom modeliranih dijelova ljudskog tijela?
Jesmo li spremni umrijeti za sebe, predati se zajedno s Kristom na križu? Učiniti ga centrom naše duhovnosti, usredotočiti mu naše misli i naše srce. Učiniti ga temeljnim otajstvom povezanosti s Kristovom mukom koju izražavamo u svojim bogoslužjima, a koju smo sada izrazili i ovjekovječili i svojim umjetničkim darom.
Sanda Stanaćev Bajzek
foto: E. Wagner